U ovom radu autor analizira položaj vjerovnika u ovršnom postupku i postupku osiguranja imajući u vidu novine u hrvatskom pravnom sustavu uvedene donošenjem Ovršnog zakona i napose Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 1999. godine. Načelno stajalište je da se položaj vjerovnika (ovrhovoditelja, predlagatelja osiguranja) u odnosu na dotadašnje stanje bitno popravio - no i dalje postoje mogućnosti da dužnik (ovršenik, protivnik osiguranja) izbjegava ili neprimjereno dugo odgađa namirenje tražbine vjerovnika. Odredbe Ovršnog zakona koje omogućavaju zaštitu ovršenika u ovršnom postupku, a napose odredbe koje omogućavaju suspenzivni učinak njegove žalbe protiv rješenja o ovrsi i odredbe kojima se omogućava odgoda ovrhe, trebalo bi sustavnije novelirati u cilju postizanja veće učinkovitosti glede ostvarenja tražbine vjerovnika utvrđene ovršnom ispravom. Pozicija vjerovnika je osobito popravljena, sukladno najnovijim novelama Ovršnog zakona, u slučaju promjene predmeta ovrhe na prijedlog ovršenika, uvođenjem instituta prokazne izjave i prokaznog popisa imovine, te promjenom stanovitih pravila glede ovrhe na nekretnini i snošenja troškova ovršnog postupka. Odgovarajuću pažnju trebalo je pokloniti i novinama u izvansudskom ostvarenju tražbina kojima je izričajem određena prenosivost prava iz zadužnice, te pravo vjerovnika da u slučaju neuspjelog namirenja cjelokupne tražbine traži njen povrat, a poglavito okolnosti uveđenja novoga instituta - bjanko zadužnice. Položaj vjerovnika poboljšan je i noveliranjem odredbe koja se odnosi na podobnost ovršne isprave, što ima poseban značaj u svezi s javnobilježničkim osiguranjem tražbina. 
Autor navodi da je u zadnje vrijeme primjetno stajalište kako interese vjerovnika treba što je moguće više zaštititi. Postoji stoga opasnost da se ode u drugu krajnost kao što je to bio slučaj s neprimjerenom zaštitom interesa dužnika u proteklom periodu. Zakonodavna rješenja u ovoj oblasti trebaju biti uravnotežena a ne uvjetovana aktualnim političkim stajalištima. Prema autoru, rješenja Ovršnog zakona nisu bila generator nelikvidnosti u Republici Hrvatskoj, te se stoga ni njegovim novelama neće razriješiti ovaj problem.

Ključne riječi: vjerovnik, dužnik, ovrha

Iscrpljenje isključivih ovlaštenja nositelja patenta, koje Nacrt Prijedloga Zakona o patentima Republike Hrvatske unosi kao novinu u naše zakonske propise, određuje trenutak kada prestaju važiti sva ovlaštenja nositelja patenta u odnosu na proizvod u kome je patent sadržan. U radu se predstavlja učenje o iscrpljenju patentnog prava, poredbenopravno analiziraju pristupi tome pitanju u zakonskim rješenjima, sudskoj praksi i literaturi, izvode zaključci po dva osnovna pristupa, teritorijalnom i internacionalnom, te iznose prijedlozi za naše pravo i daju odgovori na neke dvojbe. Opredjeljujući se za teritorijalan pristup, u radu se ukazuje da činjenicu u kojem trenutku se iscrpljuje patentno pravo treba da odrede razlozi i argumenti koji se temelje na patentnom pravu. Argumente koji proistječu iz prava kojim se nastoji štititi slobodna trgovina i tržišno natjecanje treba koristiti da se podupiru rješenja u propisima koji ih štite. To, međutim, ne znači da u slučaju zloupotreba patentnopravnih ovlaštenja od strane nositelja patenta, kojima se ograničava slobodna trgovina ili tržišno natjecanje, treba isključiti primjenu propisa iz oblasti antimonopolističkog prava, prava nelojalne utakmice ili drugih propisa kojima se štiti sloboda trgovine.

Ključne riječi: patentirani proizvod, iscrpljenje patentnog prava, sloboda trgovine, tržišno natjecanje.

Postojanje i poslovanje gospodarskih subjekata podrazumijeva, pored ostalog, i podmirivanje dospjelih obveza što ih oni imaju u odnosu na svoje vjerovnike. Za razliku od rješenja što su ih poznavali pravni i politički sustavi u prošlosti, suvremene pozitivnopravne mjere u krajnjoj, ali i vrlo učinkovitoj, liniji sadržane su u propisima stečajnog prava. Obično se to opravdava zaštitom vjerovnika te eliminiranjem gospodarskih subjekata, odnosno onih subjekata koji su izgubili sposobnost uspješnog i urednog poslovanja u pravnom poretku.
Hrvatsko stečajno pravo nalazi svoja pozitivna ishodišta u Stečajnom zakonu (N.N.44/96.) i Zakonu o izmjenama i dopunama tog zakona (N.N. 29/99.). Polazeći od propisa ovih zakonskih akata, autor se u ovome radu najviše bavi pitanjem položaja vjerovnika u stečajnom postupku, ali isto tako stečajnim razlozima, kao i uopće pojmom i razvitkom stečaja kroz povijest, dajući i kratak pregled razvitka hrvatskog stečajnog prava.

Ključne riječi: stečaj, stečajni razlozi, vjerovnik, tražbina, dužnik. 

Temeljno pravilo hrvatskog Zakona o trgovačkim društvima glede odgovornosti članova društava kapitala za obveze tih društava jest pravilo o njihovoj neodgovornosti za te obveze. Ipak, u čl. 10. st. 3. ZTD sadržano je dopunsko pravilo prema kojemu "onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze". Takvu odredbu ne sadrže ni njemački ni austrijski propisi o društvima kapitala, iako su oni bili uzor pri izradbi ZTD. Istodobno sudska praksa i pravna znanost tih zemalja prihvaćaju i podupiru nužnost odgovornosti članova društava kapitala za obveze tih društava kao ograničenu iznimku od općeg pravila o njihovoj neodgovornosti, koja se može primijeniti u posebnim uvjetima. Budući da se citirana odredba ZTD može uzeti kao sukus, sažeti derivat, dostignuća austrijskog i njemačkog prava, u prvom dijelu rada iznijeta su stajališta tih pravnih poredaka. Taj dio podijeljen je na dva dijela. U prvome su prikazani stavovi sudske prakse, a u drugome zaključci koje je pravna znanost izvela iz stajališta sudske prakse. Ovaj prikaz ima dvostruku svrhu. On objašnjava pozadinu hrvatske odredbe i upućuje na slučajeve u kojima se ona može primijeniti. Drugi dio odnosi se na hrvatsko pravo. Prvo se analizira odredba i izlažu stajališta hrvatske pravne znanosti, a zatim se predstavlja i analizira jedna odluka Visokog trgovačkog suda. Pokazujući slučajeve i stajališta poredbenog i hrvatskog prava, oba dijela rada zajedno korisni su za razumijevanje hrvatske odredbe i upućuju na smjerove njene primjene.

Ključne riječi: pravo trgovačkih društava, odgovornost članova za obveze društava, čl. 10. st. 3 ZTD, hrvatsko pravo, austrijsko pravo, njemačko pravo.

Reforma hrvatskog stečajnog prava polazi od činjenice da imovina stečajnog dužnika gospodarski pripada vjerovnicima, pa je njihova uloga u stečajnom postupku dominantna. Ključne odluke u stečajnom postupku donose vjerovnici, počev od iniciranja toga postupka pa do unovčenja stečajne mase ili sanacije dužnika putem različitih oblika preustroja.
U članku se daje prikaz pravnog položaja svih vjerovnika stečajnog dužnika (izlučnih vjerovnika, razlučnih vjerovnika, vjerovnika stečajne mase, stečajnih vjerovnika). Naglašava se razlika među njima kada je u pitanju način ostvarivanja tražbina. Prigodom obrade načina ostvarivanja tražbina posebno mjesto dano je utvrđenju pojma stečajne mase koja služi za namirenje vjerovnika, uz ukazivanje na činjenicu da se izlučni vjerovnici ne namiruju iz stečajne mase te da se razlučni vjerovnici namiruju odvojeno iz dijela stečajne mase koja čini posebnu stečajnu masu (stvari i prava stečajnog dužnika na kojima postoji pravo odvojenog namirenja). Ukazano je na dominantnost načela prioriteta prigodom namirenja vjerovnika; najprije se namiruju razlučni vjerovnici, a zatim vjerovnici stečajne mase, pa tek iz onoga što ostane stečajni vjerovnici čije tražbine su razvrstane u tri viša isplatna reda i pet nižih isplatnih redova tako da načelo pariteta dolazi do primjene samo između vjerovnika istoga isplatnoga reda.
U vezi s pojedinim vjerovnicima stečajnog dužnika obavljena je analiza radnji koje svaki od njih treba poduzeti radi ostvarivanja svojih tražbina, utvrđivanja tražbina i namirenja vjerovnika.

Ključne riječi: stečajni vjerovnici, izlučni vjerovnici, razlučni vjerovnici, vjerovnici stečajne mase, tražbina, stečajna masa, prijava tražbine.

U radu se obrađuje institut ništavosti i pobojnosti odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću prema Zakonu o trgovačkim društvima (dalje: ZTD). Ukazuje se na hijerarhijski najviši položaj skupštine u društvu s ograničenom odgovornošću. 
Utvrđuju se točke razlikovanja ništavosti i pobojnosti skupštine društva s ograničenom odgovornošću prema dioničkom društvu kao što je mogućnost odlučivanja članova pisanim putem u društvu s ograničenom odgovornošću koja kod dioničkog društva ne postoji. Sljedeća specifičnost je cjelovito reguliranje instituta ništavosti u dijelu zakona koji se odnosi na društvo s ograničenom odgovornošću, odnosno uređenje instituta pobojnosti metodom analogne primjene propisa ZTD koji vrijede za dioničko društvo.
Uspoređuje se građanskopravno uređenje instituta ništavosti i pobojnosti s onim u ZTD. Upozorava se na bitno različit pristup ZTD-a koji vremenski ograničava pravo na isticanje ništavosti. Podredno se upućuje na redakcijske neusklađenosti glede početka toka tog roka koje proizlaze iz okolnosti da se na institut pobojnosti analogno primjenjuju propisi koji vrijede za dioničko društvo.
Ukazuje se na trendove arbitražnog rješavanja ovih sporova u usporednom pravu trgovačkih društava te se iznose prepreke toj mogućnosti u našem pravu.
Pritom se ukazuje na poteškoću dosljedne provedbe načela koncentracije postupka, obzirom da presude u ovim sporovima djeluju unutar proširenih subjektivnih granica pravomoćnosti. 
Ukazuje se na mnogobrojna pitanja postupovne naravi koja se pojavljuju u sporovima pred parničnim sudom povodom tužbi za utvrđenje ništavosti ili radi pobijanja odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću.
Iznose se zakonska rješenja tih pitanja, ali i pojedina pitanja koja ZTD ne regulira (vrijednost predmeta spora i sl.). U pogledu mogućnosti izdavanja privremenih mjera navodi se bogata kazuistika različitih vrsta zabrana koje su kao privremene mjere izrečene u njemačkoj sudskoj praksi. Ujedno se naglašava potreba zauzimanja restriktivnog stava prema izdavanju privremenih mjera.

Ključne riječi: društvo s ograničenom odgovornošću, skupština d.o.o., ništavost i
pobojnost odluke skupštine d.o.o., postupovna pitanja u sporovima za utvrđenje ništavosti ili radi pobijanja odluke skupštine d.o.o.