U radu su obrađene petitorne tužbe kojima se štite vlasničke ovlasti, kako ih je regulirao Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV), s osvrtom na neke razlike prema Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO). ZV je regulirao pravu vlasničku - reivindikacijsku tužbu, kojom vlasnik neposjednik zahtijeva predaju u posjed svoje stvari. Tužitelj mora dokazati pravo vlasništva i posjed tuženika. Protiv te tužbe tuženik se može braniti peremptornim prigovorima, koji negiraju i ukidaju vlasnički zahtjev, i dilatornim, koji ga zaustavljaju. Glede sporednih zahtjeva tužitelja koji su vezani uz posljedice posjedovanja stvari od strane tuženika, položaj tuženika ovisi o tome je li njegov posjed bio pošten ili nepošten. Odgovornost nepoštenog posjednika rigoroznija je. 
Inačica vindikacijske tužbe je tužba predmnijevanog vlasnika (publicijanska tužba) protiv posjednika radi povrata stvari. Predmnijevani vlasnik ne dokazuje pravo vlasništva već pravne činjenice uz koje ZV vezuje presumpciju o postojanju vlasništva, a to su pravni temelj i istinitost stjecanja stvari. U ZV su dani kriteriji za prosudbu o tome koja od stranaka ima jači pravni temelj, o čemu pak ovisi hoće li tuženik biti dužan predati stvar u posjed tužitelju. 
Kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika u posjedu stvari, ali ne oduzimanjem, zaštitu vlasničkih ovlasti vlasnik može postići tužbom radi prestanka uznemiravanja (negatorijska tužba). U tom postupku vlasnik je dužan dokazati pravo vlasništva i uznemiravanje. Ako tuženik tvrdi da je imao ovlast za radnju uznemiravanja, dužan je to dokazati. 
Na negatorijsku tužbu ima pravo i predmnijevani vlasnik, pa se na tu tužbu primjenjuju analogno pravila za negatorijsku i publicijansku tužbu. 
Ukazano je na posebnu vrstu negatorijske tužbe kojom vlasnik nekretnine traži prestanak bespravnih prekomjernih posrednih i neposrednih imisija koje dolaze s druge nekretnine. 
U radu su izložena temeljna obilježja navedenih tužbi i u svezi s tim je prikazana sudska praksa. 

Ključne riječi: pravo vlasništva, zaštita, tužba, prigovor. 

U radu se navode načini korištenja mjenice u okviru međunarodnog dokumentarnog akreditiva. To su akceptni i otkupni (negocijacijski) dokumentarni akreditivi, kod kojih se honoriranje akreditivnih dokumenata obavlja akceptom, odnosno otkupom (negociranjem) mjenica. Mjenica u okviru tih dokumentarnih akreditiva ima dvije funkcije: akreditivnu i mjeničnu. Kao jedan od dokumenata koji se moraju prezentirati banci da bi se ispunilo akreditivne uvjete i realiziralo pravo na naplatu akreditivnog iznosa, mjenica ima akreditivnu funkciju. Mjenična funkcija mjenica koje se koriste kod dokumentarnog akreditiva ne razlikuje se od one koju mjenice imaju izvan dokumentarnog akreditiva. Prava i obveze subjekata različitih, međusobno neovisnih, akreditivnih odnosa uređuju Jedinstvena pravila i običaji za dokumentarne akreditive, dok su mjenična prava i obveze samostalna i regulirana pravilima mjeničnog prava, prava vrijednosnih papira i obveznog prava. Za razliku od jedinstvenih pravila koja reguliraju akreditivne odnose, mjenični su odnosi regulirani nacionalnim pravima, pa u međunarodnoj trgovini do posebnog izražaja dolaze razlike između angloameričkog mjeničnog prava i mjeničnog prava država "ženevskog kruga." 

Ključne riječi: mjenica, međunarodni dokumentarni akreditiv.

Zakon o žigu ("Narodne novine", br. 78/99.) donijet je 30. lipnja 1999. godine a stupio je na snagu 31. srpnja 1999. godine. Primjenjuje se od. 1. siječnja 2000. godine. U radu je autor ukazao na značajna nova rješenja iz Zakona o žigu, a posebno u pogledu predmeta i uvjeta zaštite žigom, urednosti prijave žiga, isključivih prava, prigovora i tužbe zbog povrede prava.

Ključne riječi: industrijsko vlasništvo, žig. 

Predmet referata su odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 193. do 197.) koje se odnose na naknadu materijalne štete zbog uzrokovanja smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja.

Razmotreni su pojedinih oblici materijalne štete za koje se prema navedenim zakonskim odredbama priznaje pravo na naknadu, njihov pojam i način naknade, s posebnim osvrtom na naknadu u obliku novčane rente.

Naglasak je na stajalištima sudske prakse u primjeni i tumačenju tih odredaba.

Ključne riječi: materijalna šteta, naknada, novčana renta.

Pravna samostalnost pojedinih pravnih odnosa koji postoje u okviru akreditivnog posla jedno je od posve neprijepornih načela akreditivnog posla. Unatoč tome, te unatoč činjenici što je odnos između akreditivne i druge banke jedan od pravnih odnosa koji postoje u spomenutom okviru, literatura se prvenstveno bavi odnosom između nalogodavatelja i banke i između banke i korisnika akreditiva. S obzirom na spomenuto načelo i posljednje spomenutu činjenicu, bilo je potrebno obraditi i pravni odnos između banaka sudionica u akreditivnom poslu.
Taj pravni odnos obrađen je pod pretpostavkom primjene Jedinstvenih pravila i običaja za dokumentarne akreditive MTK, zbog njihove iznimno raširene primjene. Najprije su naznačene moguće faktične uloge "druge" banke, a zatim obveze druge banke prema akreditivnoj i obratno. Pri tome su razlučene obveze druge banke s obzirom na vrstu njenog angažmana u poslu. Svaka pojedina obveza najprije je identificirana a zatim opisana i analizirana u kontekstu čitavog akreditivnog posla. Tako je pristupljeno obvezama druge banke da priopći akreditiv korisniku, da primljene dokumente proslijedi akreditivnoj banci, da ispita dokumente, da isplati akreditiv korisniku, kao i obvezama akreditivne banke da rambursira drugu banku i da joj plati naknadu.
U posljednjem dijelu - s obzirom na nepotpunost JPO i potrebu podredne primjene odgovarajućeg materijalnog prava - analizirano je pitanje pravne kvalifikacije promatranog odnosa iz perspektive imenovanih ugovora građanskog prava. Iznesena su gledišta poredbenog prava, a na koncu izloženi zaključci za hrvatsko pravo.

Ključne riječi: dokumentarni akreditiv, pravni odnos između uključenih banaka, akreditivna banka, avizirajuća (priopćujuća) banka, isplatna banka, konfirmirajuća (potvrđujuća) banka.

Ideja za rad na projektu Transnacionalnih pravila građanskog postupka proizašla je tijekom dugogodišnje suradnje profesora Hazard-a (SAD) i Taruffo-a (Italija) i uglavnom je inspirirana uočenom potrebom za unifikacijom u ovoj oblasti kao i stanovitim uspjehom drugih sličnih pokušaja. 
Premda su razlike između glavnih postupovnih sustava očite, što vodi donošenju zaključka kako bi ishod ovoga unifikacijskog pokušaja mogao biti neuspješan - trebali bismo biti optimisti. Istina je kako je postupovno pravo duboko usađeno u kulturu i tradiciju gotovo svakog naroda - no implementacija "stranih" rješenja ne bi smjela predstavljati tako veliki problem. Prihvaćanje drukčijeg pristupa treba biti motivirano očitom potrebom u gotovo svakoj zemlji - postizanjem boljeg i učinkovitijeg građanskog postupka. Imajući u vidu ovaj opći cilj, poredbeno izučavanje različitih postupovnih sustava i ideja proizašlih u radu na međunarodnoj unifikaciji je sasvim sigurno korisno. Ukratko - ukoliko se bolje razumijemo, lakše ćemo postići odgovarajuća rješenja.
Ovaj rad predstavlja pokušaj davanja osnovnih naznaka predloženog Nacrta Transnacionalnih pravila građanskog postupka iz 1999. godine, te poredbenog prikaza stanovitih rješenja i reformi građanskog postupovnog prava u nekim državama. Njegova osnovna namjera je potaknuti znanstvenu i stručnu raspravu koja bi rezultirala sustavnim proučavanjem uočenih problema. Treba očekivati kako će ovi napori i rasprava koja je po svojim obilježjima već postala univerzalna imati upliv na postizanje boljeg i "neutralnijeg" teksta Transnacionalnih pravila građanskog postupka, ali posredno i na reformiranje građanskog postupovnog prava u pojedinim državama.


Ključne riječi: građanski postupak, Transnacionalna pravila građanskog postupka.