Ugovor o licenciji žiga jest contractus sui generis kojim se davatelj licencije obvezuje stjecatelju licencije ustupiti u cjelini ili djelomično pravo na korištenje žiga, a stjectelj licencije se obvezuje da će koristiti predmet licencije na ugovoreni način i da će davatelju licencije platiti predviđenu naknadu. U radu je autor, pored temeljnih naznaka o pojmu ugovora o licenciji, ukazao i na neke značajnije aspekte ugovora o licenciji žiga - formu i sadržaj ugovora o licenciji, upis prava na korištenje žiga u registar žigova, isključivu licenciju i podlicenciju, prava i obveze ugovornih stranaka, sudsku zaštitu povrijeđenih i ugroženih prava te prestanak ugovora o licenciji.

Najvećim dijelom taj pravni status određuje Zakon o vodama ("Narodne novine", broj 107/95.), ali status za vode, kao opće dobro, i za javno vodno dobro, kao javno dobro u općoj upotrebi, proizlazi i iz općih propisa i odredaba Ustava Republike Hrvatske.

Pravo vlasništva ili pravo na vlasništvo jamči se u raznim nacionalnim i međunarodnim propisima. Međutim, konkretna pravna obveza država na zaštitu prava vlasništva sadržana je tek u regionalnim instrumentima, od kojih je nama najzanimljivija Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s dopunskim Prvim protokolom. U radu se ispituju glavne karakteristike zajamčenog prava kroz praksu Europskog suda i Europske komisije za ljudska prava. Iako je to nesumnjivo jedno ljudsko pravo, ono je podložno velikim ograničenjima i pravima države. No, Sud je kroz svoju praksu izgradio tzv. test proporcionalnosti, prema kojem se svako miješanje u pravo vlasništva mora opravdati ravnotežom između prava pojedinca i općeg interesa kojeg država nastoji postići spornim mjerama.

Ključne riječi: pravo vlasništva, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, test proporcionalnosti

Izlažu se značajke kamata kao tzv. sporednih tražbina, navode se pojedine njihove vrste, te se posebno obrađuju ugovorne i zatezne kamate. Pokušavajući zaokružiti kamatnu pravnu problematiku (u okviru svrhe rada i raspoloživog prostora), autor ukazuje na propise i komentira ih, ilustrirajući njihovu primjenu brojnim slučajevima iz sudske prakse. Judikatura se ovdje javlja kao kreator prava ne samo interpretirajući propise, već i popunjavajući pravne praznine. Tako je sudska praksa dala rješenja za ograničavanje ugovaranja kamata (njihove visine), kao i za određivanje visine zateznih kamata na glavnice u stranoj valuti. Autor ukazuje na nejedinstvenost i neprikladnost nekih judikaturnih rješenja (kao precedenata). Kritički analizira i neke stavove izražene kako u judikaturi, tako i u stručnoj literaturi (naročito one recentnije), posebice u vezi s kapitalizacijom (uglavničenjem) kamata, mjeničnim kamatama, te načinom otklanjanja i sankcioniranja neispravnosti ili opstruiranja kod provođenja kamatnog dijela kondemnatornih isprava (presuda i dr.) u ovršnom postupku. Osvrće se i na akutan problem tzv. zelenaških kamata, dramatično aktualiziran slučajevima ovršne prodaje nekretnina u bescjenje (za jednu kunu).

Pravna regulacija odštetne odgovornosti proizvođača za štetu od proizvoda pojavila se u europskom građanskom pravu u drugoj polovici 20. stoljeća (iza 1960. godine). Stoga je i bivši federalni zakonodavac (od koga je u hrvatsko pravo preuzet i ZOO) odredbom u čl. 179. u osnovi slijedio takve tendencije. Taj propis ipak nije izrazio sve pravne probleme s time povezane, a zaseban problem predstavlja činjenica što se u međuvremenu europsko pravo o odgovornosti proizvođača za štetu od proizvoda znatno izmijenilo.

Domaće pravo (na svim nivoima: teoretskom, praktičnom i zakonodavnom), barem u bitnome, prati opća stremljenja na ovom pravnom području. Sada su u tome potrebni dodatni napori.

Zakon o izmjenama i dopunama, u formi prijedloga, nalazi se u saborskoj proceduri od 3. srpnja 2000. godine. Utvrđena je ustavna osnova za donošenje zakona, stanje odnosa, prijedlog za promjene pojedinih odredbi i obrazložene su predložene izmjene i dopune s očekivanim posljedicama. Skoro u svakom dijelu (glavi) Zakona o radu ima izmjena odnosno dopuna. Najviše je onih koji, uvažavajući sudsku i drugu praksu, mijenjaju ili dopunjuju pojedine odredbe o zasnivanju radnog odnosa, zaštiti maloljetnika, majčinstva i zaposlenika nesposobnih za rad, ali su značajnije one koje se odnose na plaću, kolektivni ugovor i štrajk.